I vi sigurno poznajete more takvih ljudi koji su se odlučili na pokretanje vlastitog posla. To su frizerke, noktarice, trepavice, knjigovođe, maserke, mehaničari, zubarice … ili ovako kao ja PR-uše, vlasnice portala ili nekog svoj malog poslića koji ovisi isključivo o jednoj osobi: VLASNIKU

Zadnjih nekoliko dana razmišljam kako o sebi, tako i ljudi s kojima sam u užem kontaktu, kako poslovno – tako i privatno. Većina njih ima svoje male privatne obrte, jednostavna poduzeća i sami rade sve u tom svom malom poslovnom carstvu. Vrijedni su to ljudi. Izuzetno posloženi, odgovorni i sposobni. Rekla bih čak i vrlo hrabri (pogotovo u ova današnja vremena) čim su se “usudili” otići iz tvrtke u kojoj su imali siguran posao i biti dovoljni ludi da isti taj posao odluče raditi za sebe, u svom malom poslovnom carstvu….

Kako to slatko zvuči, jel?

I vi sigurno poznajete more takvih ljudi koji su se odlučili na pokretanje vlastitog posla. To su frizerke, noktarice, trepavice, knjigovođe, maserke, mehaničari, zubarice … ili ovako kao ja PR-uše, vlasnice portala ili nekog svoj malog poslića koji ovisi isključivo o jednoj osobi: VLASNIKU koji je i jedini zaposlen u istom tom malom poslovnom svijetu.

Izvana vam zasigurno cijela ova priča izgleda lijepo i hrabro. Većina ovih ljudi radi po cijele dane i posluje vrlo uspješno – jer nitko nije uspio bez puno rada, truda, žrtve i odricanja. Vlastiti biznis, u današnje vrijeme jedino na ovaj način može funkcionirati.

Ne bih niti ja razmišljala o svemu ovome da mi se u posljednjih nekoliko dana nije nanizala situacija: od frizerke se razbolio maleni, a kako nema nikoga da bude s njim – ona nije radila cijeli prošli tjedan. Maserka kod koje idem redovno zbog problema u križima – nije radila više od 10 tak dana – viroza. Sašilo je dobrano. Mehaničar mi je rekao neka ga zvrcnem sutra ili prekostura jer je danas morao ostati kod kuće – jer se nije osjećao dobro.

Hm… mogu ja i bez frizure i masaže. Mogu pričekati i drugi tjedan za bilo što – a mogu otići drugamo ako je baš nešto hitno, ali nije poanta u tome! Poanta je u nečemu skroz drugačijem … u nečemu što me prestrašilo!

Tko je tim ljudima obavljao poslove koje su oni obavljali svakodnevno, dok su ovi bolovali? Nitko! Posao je stajao frizerki tjedan dana, maserki 10 dana… mehaničaru se tek otvorilo bolovanje. Počela sam zbrajati i došla do zastrašujuće brojke novca kojeg su izgubili u danima u kojima nisu radili zbog bolovanja.

Bolovanje? Tko plaća to bolovanje? Sam. Kako? Skupo. Jebeno skupo. Jer dok vlasnik – ujedno i jedini zaposleni boluje i leži – leži i posao kojeg umjesto njega ne radi nitko. U tom periodu svi su bolesni i na bolovanju: i vlasnik i njegovi prihodi, i klijenti… i svi su u problemu kada su ti ljudi bolesni jer ih nema tko zamijeniti.

Kada si privatnik ovako malog obrta/firme, čega god, e onda si i direktor i radnik, i šef i vođa obje smjene… i kreativac, i priprema za računovodstvo, i prodaja i PR. Kompa, TI SI SVE! I kada tebe nema – pušiona je, a najviše na tvom računu.

Prije, kada bi me ne daj Bože nešto sašilo (viroza, prehlada, temperatura ili se jednostavno nisam dobro osjećala) – ostala bih doma. Nazvala bih kolege u ured i rekla: “Nije mi dobro. Ostat ću danas doma.” – i to je bilo to! Legla bih i nastavila dalje spavati.. Preležala bih cijeli dan… tjedan.. Sve dok ne bi ozdravila. I onda bih zatvorila bolovanje i vratila se na posao. Ništa ne bi kaskalo, falilo.. Sav moj posao kolege su odradili između sebe. Meni bi samo, kada bih se vratila s bolovanja, prenijeli što se sve događalo u međuvremenu i ja bih samo nastavila dalje.

A sad? Radim sama svoj posao. Sve što radim – radim isključivo sama i zamišljam što bi se (ne daj Bože) dogodilo da sve stane samo na jedan tjedan kao što je stalo mojoj frizerki, maserki ili mehaničaru. Ja ću se još snaći pa ću nešto odraditi što je nužno i iz ležeće faze, i neću to osjetiti finacijski baš toliko dramatično …  Ali ovi ljudi koje sam nabrojala kada ne rade samo tjedan dana – posljedice osjete na svom prihodu i te kako!

Ovi ljudi kada su bolesni nema nikoga da ih tko zamijeniti JER SVE RADE SAMI! A rade sami jer nemaju dovoljno sredstava (čitaj novaca) da zaposle nekoga i time si olakšaju posao i život – zato vuku kao mazge – sve sami!

Kada su ti ljudi bolesni i na bolovanju – tada njihova uslužna djelatnost je u mirovanju – nema mušterija – nema prihoda. Nema prihoda – nema kunica. A računi i obaveze dolaze bez obzira na sve. I plaća koju si moraju isplatiti, kao i davanja državi.

Presjeklo me. Nikada mi prije to nije palo na pamet do sada.

Nikada mi niti ne bi palo na pamet da nisam sada i ja u istom tom košu. Zato, kada vam termin odgodi vaša frizerka, maserka, trepkica, trenerica, noktarica ili mehaničar – nemojte se ljutiti na njih niti im zamjerati. Vjerujte mi da su se polomili da do te faze ne dođe i da su sigurno danima radili bolesni misleći kako će virozu preboljeti „na nogama“ – kao i svaki put do tada. Budite sigurni da ih je bolest fakat sašila do kraja dok su morali odlučiti ipak ostati doma i ne raditi, a sve što su imali naručeno – otkazati. Vjerujte mi da je njima ipak to najteže palo…

Biti privatnik nije lako. Radi se bez radnog vremena, vikenda, godišnjih i bolovanja. Znam tu usporedbu sa privatnim poslom i „normalnim poslom“ jer sam 17 godina radila u sistemima s radnim vremenom, slobodnim vikendima, godišnjim odmorima i po 3 tjedna u komadu… Radila sam i znam koji je feeling kada u 17 h dođeš doma s posla i ne razmišljaš do sutra ujutro više o njemu, dok su privatnici stalno u poslu. Mozak im je u poslu non-stop. Puši im se iz ušiju od razmišljanja, obaveza, planiranja …

Privatnik sam i to znam. Živim tako godinu dana i govorim iz iskustva. Teško je… Moraš biti zaista vrijedan, uporan i jak da opstaneš. Moraš se dati cijeli u taj svoj posao, odricati i žrtvovati… Raditi i raditi… Jer umjesto tebe samog nitko drugi to neće napraviti.

I ono što je najvažnije – moraš ostati normalan. Moraš izdržati i fantastične dane i one manje fantastične. Moraš gurati… i truditi se opstati… A kada dođe trenutak u kojem shvatiš kako više (ipak) ne ide dalje … znati kako nije sramota odustati…

Skidam kapu svim privatnicima koji uspješno posluju! Klanjam se onima koji su odustali – to je zaista bila najteža odluka koju su donijeli. Čestitam im svima na hrabrosti što se uopće usudili izaći iz sigurne zone normalnog posla, redovne plaće i radnog vremena i okušati se privatnom poslu.

U današnje vrijeme za to je potrebna ogromna hrabrost i ludost i GRANDE COJONES!

Autor: IVANA GRABAR

Ivana Grabar autorica je dvije knjige, kolumnistica, vlasnica agencije za promidžbu, kao i portala www.pinkpen.com.hr. Ivanu možete pratiti na FB stranici Pink Pen Ivana Grabar i Instagramu @grabarivana