Kad ćeš mi platiti ono što sam zaradila?

„Kad ćeš mi platiti one pare koje si mi dužna???“, odjeknulo je neki dan kao neočekivana grmljavina osunčanim Korzom. Svi u radijusu od nekoliko metara te idilične, besposlene, lijene riječke špice su čuli to pitanje. Moje pitanje točnije. Moje glasno pitanje pristiglo negdje iz neke mješavine pleksusa i podsvijesti da budem najtočnija. Moje pitanje upućeno Njoj koja se bezbrižno kretala šetalištem.

Sjedila sam na terasi jednog riječkog kafića u društvu osobe s kojom sam čekala vrijeme nekog sastanka. Kao što to biva među poznanicima, razgovarali smo „engleskim stilom“, lagano čavrljali o vremenu, općenitim pojavama, razlogu našeg sastanka, ništa spektakularno. Sasvim jedan običan prizor dvoje ljudi koji ispijaju jutarnju kavicu. Odnosno, to je BIO takav prizor sve dok krajičkom oka nisam zapazila – Nju…

Nju zbog koje noćima nisam spavala.

Nju koja mi je od želuca stvorila teško raspetljivi čvor.

Nju koja mi je ogadila šefove, posao, trud jednom za sva vremena.

Jer, Ona je, naime, jedna od rijetkih priča u životu koju nisam zatvorila. Priča koje cijelo vrijeme tinja negdje duboko u meni i izaziva loše raspoloženje.

Prvenstveno jer sam izdala samu sebe. Jer sam na tu čistu namjernu podvalu reagirala kao šiparica koja je prvi put doživjela iskustvo lošeg šefa. Odnosno šefice. Ona je moj najveći poslovni poraz.

A kako mi se to dogodilo? Ne znam. Stvarno ne znam. Jednostavno – dogodilo se.

U svom radnom vijeku sam kao i većina nas, naišla na svakakve ljude – šefove, šefice, vlasnike, direktore, partnere, sugovornike, nadređene, podređene. I bilo je različitih situacija: bilo je besparice, bilo je muljanja, odugovlačenja, bilo je oduzimanja s plaće, ali bilo je i napredovanja, bonusa, nagrada, stiskanja ruke za dobro obavljen posao. Znalo se, naravno, događati da su plaće ili honorari kasnili. Da se vlasnik „skrivao“ u ključnim trenucima, gasio svoje mobitele, znalo se lamentirati, ljutiti, zahtijevati svoje, ono što ti u konačnici i pripada. Ja sam u takvim borbama uglavnom znala isturiti špic. Znala sam biti jasna, direktna, otvorena.

Danas znam da sam to mogla SAMO zato jer mi ta druga strana nikada nije oduzela napravljeno! Nikada me nitko nije ponizio do mjere da je negirao moj odrađeni posao, naš postignuti dogovor! Svatko od njih je, unatoč nemiloj besparici, unatoč možda i pokojem namjernom zavlačenju – svatko je uvijek poštovao ono najvažnije – ti si taj posao odradila! A i ja sam znala sam da po grani na kojoj sjediš ne smiješ previše piliti. Znala sam da je kriza. Znala sam da postoje dobri, bolji, ali i oni lošiji mjeseci. Znala sam da nikome nije lako. Pokušavala sam balansirati između tog dvoga. Makar i s dugim čekanjem ili svim onim gore navedenim situacijama – znalo se – odradila sam to. I tu istinu mi nikad nitko nije pogazio. Oduzeo. Ukrao.

Sve dok nisam naišla, stjecajem okolnosti, na Nju.

Ona me dočekala me nakon porodiljnog kao nova šefica firme, nazovimo ju radno – Znanstveni laboratorij, jer na kraju sam se i osjećala poput nekog zamorca za školske eksperimente. Šefica Aleksis, nazvat ćemo je Aleksis prema specifičnom liku iz legendarne Dinastije, je marljiva, pedantna, radišna. To su osobine zbog kojih sam je umah počela cijeniti. Previše, ako se mene sada, u ovom trenutku, pita. U toj sam firmi imala jednu sasvim definiranu poziciju voditelja jedne vrste posla, i bila sam njome zadovoljna. To mi je, u konačnici, bila i struka. No, kroz neko vrijeme shvatila sam da mogu toj istoj firmi s jedne strane, a sebi s druge strane, pomoći i sasvim novim vidom angažmana – a taj je kroz prodaju i plasman onih usluga koje firma nudi. To bi bio jedan sasvim drugačiji i novi opis za koji sam bila spremna. Kao jučer, sjećam se kako smo dogovorile i iznos provizije za svaku pojedinačnu realiziranu prodaju. Bio je to naš usmeni – ugovor. Naše usmeno – sranje. Da oprostite. I sama sam si ga servirala, ako ćemo pravo.

I vrijeme je prolazilo. Radila sam svoj redovni posao, radila sam prodaju mimo tog redovnog posla i to je taman lijepo išlo. Svako malo bih dobacila kako neću naplatiti te iznose sada, odjednom, već kako to „čuvam“ za kasnije, za ono vrijeme koje je trebalo stići, a to je nekakav vid suradnje u kojem bismo surađivale kao dvije firme – tj. ja bih se uključila sa svojom firmom – što je Njoj bilo povoljnije novčano, a meni fleksibilnije vremenski. I svima super. Ne jednom smo taj naš budući aranžaman i prošle, tražile njegovo uporište, opravdanost, izvedivost. Bile smo u čvrstom dogovoru. I, eto, došao je taj jedan petak nakon kojeg smo u ponedjeljak trebale nastaviti u drugačijem aranžmanu.

Ja tada potpisujem sporazumni otkaz. Potpisujem sporazumni otkaz!!! i dosta nadobudno krećem u avanturu vlastite firme. No, straha, zapravo – jeli, nema – jer mi smo sve dogovorile. Usmeno. U-sme-no!!! (Dođe mi da samoj sebi kažem – ovco ošišana!, ali nije fer prema ovcama. I one bi pametnije.)

Na sporazumnom otkazu piše – nitko nikome nije ništa dužan. – Ok, mislim si, – To je ionako sporazumni koji se tiče mog ugovora o radu, a koji nema veze s prodajom koju sam radila. Prodaju ćemo riješiti, pa neće me Ona zeznuti. Imale smo usmeni dogovor. Onaj časni. Oči u oči.

Da skratim priču – u petak sam potpisala sporazumni, u ponedjeljak trebala nastaviti raditi preko svoje firme veliki dio dogovorenih poslova – što se, naravno – nikada NIJE dogodilo! Nikada. U roku od samo dva dana zapravo sam ostala sam kao Pale u privatnoj firmi s kojom, eto, u ponedjeljak nemam što raditi jer, da citiram Njenu sms poruku: „Vlasnik tvog bivšeg ureda je sada Taj i Taj, ti ovdje više nemaš što raditi“.

Oukeeeeeeej…knedla mi se već formirala u grlu. Suze su krenule. Nisam to očekivala. No, ako ništa drugo, u tom spoznajnom mraku imala sam sigurnost da si mogu isplatiti prvih nekoliko plaća jer mi je Ona ionako dužna dogovorenu proviziju za onu ostvarenu prodaju. Pa ću narednih mjeseci već nešto smisliti. Uhvatila sam se za tu, već tada, nevidljivu slamku.

I zatražila sam svoj novac. To je sve. Zatražila sam ono što smo dogovorile i zbog čega sam se narednih mjeseci konjski trudila odraditi to pošteno – meni ekstra kinta, a Aleksisinoj firmi Znanstveni laboratorij- bolja prodaja.

Zatražila sam SVOJ novac. SVOJU zaradu, a natrag sam dobila samo hrpetinu agresivnih mailova o tome kako je Ona za mene sve napravila, o tome kako je Ona u mene razočarana, o tome kako sam ja imala nekakve pomagače, kako sam nezahvalna, kako sam ovakva i onakva. Dakle – baš tipičan NAPAD KAO NAJBOLJA OBRANA. Tonula sam. Nisam znala što ću. Nova situacija. Depresija. Gubitak snage. Volje. Snalaženja.

Zablokirala sam momentalno. Ona poslovna lavica u meni je utihnula. Zaplakala. Nisam mogla doći k sebi mjesecima kasnije. I to ne prvenstveno zato jer mi Ona nije htjela isplatiti moj novac koji sam zarađivala za sebe i svoju obitelj (postalo mi je jasno zašto su u Njen ured dolazili ljudi i prije mene i tražili da ih se plati, jer bilo je i toga, no ja sam vjerovala Njoj. Nju sam, jeli, gledala u oči.), već sam se prije svega izgubila jer mi je svojim načinom, tom podlom podvalom u kojoj sam čak dala otkaz na sigurnom poslu koji sam dobro radila – oduzela ono pravo da se pozovem na naš dogovor! Po njoj sam se, očito, pozivala na neku vlastitu uobraziliju.

I znam, znam da sam si bila dužna barem toliko da odem „dolje“ i zahtijevam te pare kao i mnogi prije mene.

I bila sam joj dužna nekakvu, štajaznam, radijsku tužibabu.

Ili novinarski tekst na temu – Zašto je važno potpisivati ugovore, dogovore stavljati na papir.

Ili istinu o tome što govori svojim poslovnim partnerima, a možda i prijateljima njene obitelji ponekad, iza leđa: Bosančine. Glupani. Seljačine.

Ali, nisam. Nisam imala tu snagu. Za razliku od svih navedenih situacija prije – u ovoj mi je bila oduzeta istina. Ona istinu nije priznavala za razliku od svih tih mojih, hvala ti Bože na njima – poslodavaca ranije. Vjerujte mi – sva kašnjenja plaće ovoga svijeta, sva zamuljavanja, sva odugovlačenja s plaćama koja sam i sama, kao i mnogi iskusila, ne mogu se usporediti s osjećajem da ti tvoj nadređeni na suptilan način negira da je postojao pošten dogovor oko posla kojeg si se i prihvatio. Kao da sam to radila jer mi je to baš, eto, tako jako super. E, to je već udar na dostojanstvo. Nisam imala taj drive da se nosim s time. Svojoj djeci nisam ostavila primjer kako da ono što su zaradili i dobiju. Nisam. Podbacila sam prema sebi samoj prije svega.

Ljudski je ne imati novce. Ljudski je čak i odustati nekad od te vrste potraživanja. Ljudski je ljutiti se za kašnjenja, za ovo ili ono. Ljudski je biti dužan. Jer je. Živimo u vremenu koje je nesigurno. I s tim jednostavno ideš.

No, nije ljudski negirati esenciju svakog posla, a to su: dogovor, odrađivanje tog dogovorenog posla, naknada za odrađeno. Točka.

To nije ljudski.

I dugo me taj osjećaj opterećivao.

I dugo sam mislila kako ću ovo i ono u to ime. A vrijeme je prolazilo. Mogla sam, jesam. Mogla sam ispričati ovu priču puno moćnije, jasnije, s pravim imenima i prezimenima, s prave strane. Bivša sam novinarka i znam da bih taj svoj cilj ostvarila.

No, nisam. Barem ne – još uvijek.

Sve što sam na kraju ove balade uspjela izvući iz sebe je jedno zaista očajničko, neplanirano, besmisleno, ali toliko potrebno i glasno pitanje na Korzu:

„Kad ćeš mi platiti one pare koje si mi dužna???“

Trebalo mi je to. Trebalo mi je da se ljudi na trenutak okrenu prema osobi kojoj sam pitanje uputila. Njoj, vjerojatno, to nije ama baš ništa značilo.

Meni je. Koliko god bezvrijedna i djetinjasta moja gesta bila – meni je značila.

Puno više bi mi značilo da sam potpisala onaj ugovor, ali – eto – u nedostatku boljega, priznajem – i ovo je poslužilo.

Naziv kolumni: KAJIN SVIJET   Autorica: ANA-MARIJA VIZINTIN