Nekad sam se zgražala nad kućnim neredom na koji bih nailazila kod frendica koje su imale malu djecu, a nisu se na njega obazirale ni u malom mozgu. Bilo mi je to onako kao – Halo!?, Hoćemo ovo skupa malo počistiti curo?? Nisam znala da si baš tako neuredna…

U sebi sam ih nekako prekrajala i dijelila im pamet:

„Pa kako joj je ovako blatnjav stan. Vidi prašine posvuda. Mislim, igračke i to – okej, ali ove mrlje po zidu, pa po pećnici? Ajme – evo je, ni kupaonica ne djeluje baš higijenski, oni se TU kupaju??? Hej, što je ovo ljepljivo na stolici? Ma neću tu ni sjesti…“

U sebi sam vjerojatno koji put izgovorila i onaj čisti, zdušni, prosti – fuj. A danas? Danas nemam nego – priznati i spustiti glavu prema podu. Duuuuboko prema podu. Jer, postala sam KRALJICA KUĆNOG NEREDA. I to kraljica u društvu svoga princa i svoje princeze.

Naše kraljevstvo nereda i svakojakih brljotina po podu, fleka na odjeći koje ni CIA-ini forenzičari ne bi onako od prve pogodili, razbacanih vlažnih maramica, dijelova igračaka koje su to nekad bile, ruža za usne na ogledalima itd. postalo je naš drugi dom. Prvi je onaj kada je sve manje-više barem pristojno uredno i taj poživi maksimalno sat vremena. Onda ga šutne taj naš drugi dom u kojem živimo prilično duže.

Najzanimljiviji su po tom pitanju vikendi u kojima moje mrve ne odlaze na spavanje kod, bile blagoslovljene, none ili bake. Tada smo skupa non stop – i tada ih uglavnom lovim. K’o pokemone. Tako nam izgledaju ti vikendi – ja lovim svoju djecu. Točka. I nalazim ih na stolu za jelo, na stolu u dnevnom boravku, iza wc školjke, ispred wc školjke, na bideu, s glavama u frižideru, iza televizora, posvuda.

Pod uvjetom da prljavo suđe i isprljanu robu ni ne računam, (to je gratis, spremam si u nekakav nevidljivi popust), stan nam u ponedjeljak ujutro izgleda otprilike ovako: za početak – gomila smrdljivog smeća! Naglašavam smrdljivog jer ovo jedno moje je još uvijek u pelenama pa smeće i – smrdi – jeli u rangu gradskog wc-a.

Duple vrećice za usranu pelenu pritom ne pomažu. A da idem kupovati one neke super moderne vrećice namijenjene samo za dječji drek – pa samoj bih sebi prva opalila ćušku. Kada bih se kojim slučajem i ohrabrila te dvoje malaca uzela za ruku ponijeti to smeće u kontejner – bilo bi kudikamo gore. Fajt dok obujemo cipelice, jaknice, dok se kćer odluči hoće li izaći u debeloj zimskoj jakni ili, pak, samo u potkošulji, pa dok ispusti sve te nadošle suze ako joj ne dopustim neku tako nezdravu kombinaciju, pa dok se mali pet puta izuje jer je – kako mi majke  to volimo reći – baš u toj fazi, pa dok ih istjeram na hodnik kao što, da oprostite – utjerujete ovce ili prasce u neki tor: – Ajmo! Idemo!, Ne pali sada televiziju! Evo, mame, doći ću pa će ti biti, dolazi na vrata! Pa tako, napokon i spremljeni – izlazimo i ulazimo po pet, šest puta.

Pa se mali sjeti igračke – i zvrk neposlušni – u zadnjoj sekundi izlaska ponovno odjuri natrag unutra po igračku koju će mi uvaliti u ruke čim zaključam za nama vrata od stana. Pa dok se spustimo niz stepenice. Mala, ako je od volje, još i normalno ide, onako na dvije noge, ne pokušava se sanjkati na dupetu, nego ono – baš za pravo hoda, ali mali, brate mili – te hoće sam gađati stepenice dok se ja preznojavam nad njim hoće li fulati ovu sljedeću i strmoglaviti se cijelim stepeništem ili će ipak uspjeti, te neće ruku – odmah urla, samostalan dečko. Te stane. Te čučne. Te podiže kirurški precizno nekakve mrvice s poda. Te, da oprostite, opet zajebava kako god mu pukne u tu dvogodišnju glavu.

E dok ja strepim nad njim, ova godinu dana starija je već negdje tamo dolje otvorila ulazna vrata zgrade. I zatvorila. I otvorila. I zatvorila. I dosadno joj dok nas čeka pa deranjem izaziva jeku cijelom zgradom: – Aaaaaaa!!!!, pa onda još jače: – AAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAA!!! Ja se derem negdje odozgo s tim smećem u rukama i s njegovom igračkom pod mišicom

– Ajde ti mali, kreni, a ti tamo dolje – tiše malo. Jesi li me čula? Ljudi spavaju! (UVIJEK ISTO PILIM kad se tako deru po zgradi – ‘ljudi spavaju’, a može biti i npr. podne, nema veze – ljudi uvijek spavaju J.)

Da nastavim: Moramo hodati ljubavi. Moramo do seke. Vidi gdje je ona već. I sama bacam pogled i ne vidim je, da vam budem iskrena, samo molim Boga da nije već negdje otpirila pa da nju moram dodatno tražiti kad se mali i ja nekad u životu NAPOKON i spustimo na ulaz. I tu smo tek vani.

A do kontejnera je još jedno stepenište uzbrdo, jedna su vrata za otvoriti, jedna je cesta za prijeći…

Shvatili ste poantu? Vikendom ne iznosimo smeće. Ne isplati se.

Kupaonica? Nakon dva baš prava, ona konzervativna, staromodna, old school kupanja noć prije – kupaonica nije za komentirati. Jer, dok perem i sapunam to jedno ono mora isporabati tuš samostalno u svim smjerovima, pa i u onom izvan kade, prčkati po sve i jednoj bočici sapuna, šampona i ostaloga, a ovo drugo će za to vrijeme preturati po prljavom vešu, po mogućnosti se dočepati i nekog mog dragog komada šminke kojeg će u trenutku moje nepažnje mađioničarski jednim potezom razmrviti do prahastog praha. To vam je ono – i sitnije od samog praha. I sva će se ta masa lijepo utabanati u kupaonsku garnituru na podu. Kao neki moderan ukras. Vez. Štaveć.

Pa onda vadi jedno, suši mu kosu dok se otima, trga, neće pa neće. Ovo drugo ga izaziva na igru, svađu, na bilo što, samo da nije mir. I taman kad sredim prvo –  kreće ista procedura s drugim. Dakle, kupaonica – nemam komentara.

Sobe i stanje u sobama nakon vikenda? Nema stanja. Ne vidi se. Skakanje po krevetima i bacanje posteljine, jastuka, igračke pod plahtama, razvučena robica po podu, posvuda. I to ona taman složena robica iz ormara. Da ti se sledi krv u žilama ako patiš od nekog opsesivno – kompulzivnog poremećaja na urednost. Ma i više od toga. Da crkneš isti čas od muke kod pogleda na to, a nemogućnosti da to riješiš. Jer, i da kreneš rješavati taj nered u društvu jednog dvogodišnjaka i jedne trogodišnjakinje to bi bio kao dosadan video na repeat – samo bi ponavljali u krug iste radnje. Ti jedno, oni za tobom svoje, ti opet, oni opet, ti, oni, ti oni… i tako do ponedjeljka.

Brljavih stolica i stolnjaka, ostataka hrane u hranilici i oko nje, zaboravljenog gulaša na tanjuru još od subote ujutro – na lopate. Takvih svakakvih ostataka nalazim posvuda još do srijede.

A ono naj, najgore od svega je – mama u ponedjeljak ujutro, odnosno ja. Do vrtića se doslovno radujem kao beba zvečki. Zjenice se šire, srce kuca brže, pičim mjuzu, pjevam, pa čak i njih dvoje straga u svojim autosjedalicama plešu rukama. Raduju se i djeca. Kako neće kad smo se popeli jedni drugima navrh glave proteklih dana. Ulijećem unutra, pozdravljam tete gotovo lebdeći, kao da sam osvojila na lotu. Zanemarujem prljavu kosu i lice koje je nekako zastalo u onoj grimasi „Neeee! Ne to raditi! Ovo je opasno! Ovo nije lijepo! Ovo je klinac! Ovo je palac!“. To je ona grimasa lagano izbezumljena, lagano zaleđena. Možda se može na neki način usporediti i s botoxom. Jedino što ovdje nema kemije. Zaledio si se od stalnog ponavljanja iste pa iste face, intonacije i riječi pa je tijelo, pametno kakvo je – jednostavno upamtilo. No, to je i dalje ništa prema jednom ponedjeljku ujutro. Zvuči sirovo. Da, ali tako je.

No, da ne bi krivo shvatili – nije to ništa loše. Ja sam sebi zaokružila priču – prepuštajući se ritmu svoje djece svakodnevno pronalazim svoju dozu adrenalina i motivacije. Jer nema mi druge – ili ostati izvan svega i pametovati sa strane ili ući do kraja, upratiti njihov ritam, prepustiti se struji i otkriti nove svjetove, pomaknuti granice i, u konačnici, profitirati.

Ah, naravno i imati to svoje malo voljeno kraljevstvo. Kraljevstvo nereda. 🙂

Naziv kolumni: KAJIN SVIJET: IZMEĐU PREGAČE I ŠTIKLE  Autor: ANA-MARIJA VIZINTIN

 

Ana-Marija Vizintin je rođena u Rijeci, završila je Filozofski fakultet nakon kojeg se godinama bavila novinarstvom i uredništvom u lokalnim medijima. Majka je dvoje djece, koja i dalje voli sve što vole mladi. Ne pristaje na neistine, nepravdu i na neku zamišljenu, izmišljenu udobnost. Voli stvarnost, ljude, vjeruje Bogu prije svega, u vječnoj je potrazi i mijenama koje oplemenjuju njezin život. Griješi. Popravlja.

Pisanje je oduvijek dio njenog života, a nakon što je rodila djecu – teme za pisanje su se naredale da im se ne vidi kraja.

To je naša – Pčelica Kaja.