Nije Debela, ja sam. Šta- ko ja? Blaž. Rođendan mi je. Kaže mama da ćete mi sigurno čestitati pa vam moram reći hvala. Hvala. Evo jesam.

Ovo mi je Debela smjestila, znam, cijeli život mi to radi, a sve s namjerom da me obruka. Jer ja, kao, neću znati ni slova otipkati. Ha! Da vam kažem, kad sam već dobio priliku – priča o toj mojoj intelektualnoj isuficjenciji ne drži vodu. Ja sam vam samo kao iz onog crnogorskog vica- do sad jednostavno nijesam im’o većih primjedbi.

Uostalom, svi mi u kući znamo zašto Ona to radi. Jeste li čitali ovo:  TO JE LJUBAV-TO SE TAKO MORA? Ljubomorna je. K’o pas. Berti nemo’š ni reć da je pas jer se odmah ljuti, a i još puno stvari joj nesm’ješ reć koje su čista faktografija. Tako ni ovo. Jer prava je istina da sam ja od prvog trena… mamin. Pas. Ljubav. Životić. Svemamino. A vi ste bili uvjereni da je Berta, jel da? Ofkors, to svi misle, čak se i mama nerijetko tako ponaša kako Berta ni u jednom trenu ne bi u to posumnjala. Al džaba… Ja sam vam fejvrit čajld. Aha. Da se razumijemo, nije da Berta nije, al ona je svačija. A ja samo svoj i mamin. I, jednako tako, nije da ja nevolem druge ukućane, samo je kod mene vrlo providno da je mama samo moja. Sad kad smo demistificirali i iz ormara izvukli taj pomno skrivani obiteljski kostur, da vam kažem i ovo- mi psi smo daltonisti. Imamo crno i bijelo. Nebo i zemlju. Gore- dolje.

Šta imaš tražit 50 shades of gray? Međuprostore? Život je jednostavan, brate!

Važne su stvari važne, sve druge su nevažne! Imaš mamu i hranu. Najvažnije. Tatu, Bertu, kuću i vlastitu djecu. Braniš i čuvaš životom! Kakvi drugi ljudi, psi, šetnje, mačke, djeca, bureci, bakrači..? Tuđe nećeš, svoje ne daš, to je geslo pod kojim se živi. I to sasvim lijepo, ako smijem reći. Kad previše razmišljaš, završiš k’o Berta- pišeš kolumne i sve si zakompliciraš. Carpe diem, dan po dan. Ujutro se probudiš. Ako se mene pita, što kasnije, to sretnije. Mama te ljubi, kaže da si najljepši pas kog je Svemir vidio. Jedeš. Odeš pišat. Ako ti se kaka, obaviš i to. Što prije obaviš, prije si nazad u krevetu. Spavaš dok ne dođe mama. Mama ti se divi i čudi se kako si još ljepši no što te jutros ostavila (I know, right?). Poslijepodne je naporniji dio dana jer ti želiš spavati, a djeca viču, trče, igrala bi se…

Al se, vremenom, naučiš spavati i u takvim ekstremnim uvjetima. Ne dira te se kad spavaš. Mama ne da. Možeš gledat crtić ako ti se da. A da ti se, jer su crtići kul. A ti si kul pas. Navečer jedeš. Ponoviš ciklus šetnja-pišikaka. Želiš pojesti pse koji se kritično približe tvome čoporu. Maziš se s mamom jer si na nju slab, i s tatom, al dozirano. Pa spavaš. Do jutra, kad ti se mama opet čudi kako si još ljepši, čarobniji i magičniji no što te pamti od sinoć… I tako u krug… Sad, kad bolje razmislim, kad ne bih toliko energije rasip’o na ljubav, život bi bio znatno jednostavniji. Al ne mo’š sve, treba se i žrtvovat.

„…napuklo srce na dve pole,

ljubav je teret jedan pregolem…

Baš ni to što te tooool’ko volem-

ne volem.“ ♥

Čudo Moje ♥ ,

Ti znaš da se nikad nisam zaljubila na prvi pogled. Mislim, nikad – do tad. To sam pripisala činjenici da sam još bila sluđena od boli zbog Božićevog odlaska, stresu od šteneta koje nam je demoliralo dio po dio pokućstva… I možda stvarno nije bio pravi trenutak za još jednog psa.

“Čekajmo da ona bar malo stasa”, rekao je tad moj racionalni supružnik pa sam odlučila da mu neću ni pokazati tvoju sliku da ga ne bi nekako čuo. Ali sam ju sejvala. Tako da ju i drugo jutro mogu prvu kliknuti i čuditi ti se. Pa sam ju pokazala Berti. Konačno, i mužu. Ahh, što je uopće mogao reći… Pa sam nazvala. Sam Bog zna da su se sve Sodome i Gomore ovoga svijeta urotile da ne dođeš kući! Možda je vrijeme i bilo krivo, đavo će ga znati, toliko važnih, emotivnih datuma različitih predznaka gusto zbijenih na kalendaru… Al zar je sad uopće važno?

“Moj i Božji”, rekla sam tad tvojoj slici. “Moj i Božji”, šapnula sam ti kad sam te nekoliko dana kasnije prvi put stavila na dlan… I šapćem ti to svako jutro, svih ovih godina, da ni u jednom trenutku ne pomisliš da smo tek slučajan odabir. ♡

Sretan ti rođendan, najposebniji dečkiću naš ♡

Obožavaju te

Berta, Čovječuljica ♥, Mali Čovjek ♥, tata i mama

Tekst: Barbara Udovičić Papeš