Vjeruj mila, nisi sama. I nikada nećeš biti!

Nakon kolumne / otvorenog pisma NJEMU stigao je mail koji me posebno dotakao. Prenosim ga u cijelosti:

Ivanice moja, osjećam potrebu da ti darujem nekoliko riječi. 

Tebi koja si svojim riječima izliječila mnoge, tebi koja si tolikim ženama pružila oslonac, primjer, priliku i nadu. Nadu da negdje ipak postoji bolje sutra i da je najljepše umjesto zidova graditi mostove… 

Prošla jesen bila je tužna jer je otišao moj voljeni dida, proljeće još tužnije jer je za njim otišao i on. Čovjek kojega sam voljela više od svih ideala, za kojeg sam disala i živjela, utopio se u vlastitom beznađu. Umjesto francuske čipke i bijelih ljiljana za mnom se vukao samo šlep beskrajne tuge, krhotina i boli. 

Otišla sam ja. A jel´ važno tko, tko je srušio jedan grad, spalio bezbroj snova, isčupao jednu mladost, pregazio svu ljepotu i trud i čistoću onoga što se zvalo ljubav? Jel´ važno tko je prekinuo tu kolonu suza kad smo oboje poraženi? 

Sjećam se, draga Ivana, svoje raščupane kose i uplakanog lica, izmaglice i jezivog ponora… I Arsenovih pjesama.. I onoga koliko će ovo trajati.. Može li se od ovoga umrijeti? 

Hodala sam ulicama toga grada nikada se ne okrećući prema onoj koja je trebala postati naš dom. Sve one šalice na cvijeće, retro ogledala i kutija na anđele previše su me boljele. U dušu. U sve ono što nisam mogla imati. 

Život je krenuo dalje, sve je bilo lijepo, glamurozno, obećavajuće… Kroz nove naočale gledala sam drugačije, samosvjesnije, mudrije, zrelije. 

Ali moje srce je puklo u bezbroj sićušnih komadića onog dana kada sam izgubila svoj san. Ta vrsta boli je nešto neopisivo, van svake dimenzije, potpuno drugačije od svih poraza-poraz duše i tijela. 

Vjeruj mi, sav taj užas, miris truleži koji se beznadno širio cijelim mojim bićem… Tada sam umrla. Ono kada živa umreš. Jer sjaj živi i umire u očima. 

Draga, želim da znaš da te razumijem. To shvatiti može netko tko je prošao. I tko je umro, a toliko je želio živjeti. Živjeti od te ljubavi, od mora i šuma jutarnjih zvijezda, od njegovih dubokih očiju i strpljivih ruku. Od jeseni i maslina i rajskih ptica koje iznad našeg neba nisu znale raširiti krila. Od pjesme i obećanja i žudnje. 

Jer tada je sunce bilo svjetlost sama. A jeseni nisu dolazile u obzir. Samo smijeh, strepnja, ona ruka kojoj sam toliko željela vjerovati. 

Vjeruj mila, nisi sama. I nikada nećeš biti. Volim te zbog tvoje istine, snage i ljudskosti. Jednostavna i divna, mnogo si me naučila. 

I možeš, itekako možeš. Za let si dušo stvorena. Imaš moje divljenje, prijateljstvo i obećanje da sam uvijek tu. 

Tvoja mini Ivana

• Teskt: Čitateljica (ime poznato urednici)
• Foto: pixabay.com

Poveznica na kolumnu: NJEMU