Tata je rekao: Odeš li s njim, preko novina te se odričem!

Draga Ivana, već danima razmišljam dal’ da se javim ili ne.. Ne znam ustvari ni kakav odgovor želim čuti, jer znam da pravi odgovor mogu donijeti samo ja.. Ali opet, luda sam, trebam savjet ili bilo šta tome slično…

Pa ovako, da krenem.. Prešla sam tridesete. Živim u unutrašnjosti Dalmacije…Sama sam već 5 godina nakon duge veze. Znam što želim u životu, a šta ne želim.. Ali imam jedan problem koje me proganja opet već neko vrijeme…Ja sam katolkinja.. Idem u crkvu, odgajana sam u duhu vjere, znači vjenčanje u crkvi, krštenje djece.. Ma sve po ps-u..

Prije par godina, tamo gdje sam radila, upoznala sam dečka. On je druge vjeroispovijesti. Svidjeli smo se jedno drugom, ali tada smo se samo gledali, smješkali i pričali. Nismo čak niti jednom sami otišli na cugu. Dala sam otkaz, a nakon par mjeseci i on isto, te se odselio u drugi grad, zaposlio se tamo. I tu je naš kontakt prestao.. Kad sam prekinula svoju dugu vezu, nekim slučajem opet sam došla u kontakt s njim.. Za to vrijeme on se oženio, dobio dijete i rastao se.. Kako je u tome gradu gdje je živio bio sam, često je dolazio kod svojih … I malo po malo počeli smo se viđati.

Toliko smo se zaljubili da sam htjela tražiti premještaj u mojoj firmi i odseliti u grad u kojem on živi. Toliko mi je bio poseban… Par mjeseci sam odradila u gradiću blizu njegovog. Nalazili smo se često. Sve je bilo divno, ponašao se prema meni kao prema kraljici.. I onda su moji saznali..

Pa on je druge vjere, pa on je rastavljen, pa ima i dijete.. Znači ovim riječima je moj tata rekao: Odeš li s njim, preko novina te se odričem!

Poštujem svoje, imam jako dobar odnos s njima, mama i ja smo kao dvije prijateljice, ali tada su me ubili.. Najviše me povrijedilo to jer sam smatrala da će uvijek biti uz mene. Nitko od mojih nije bio u ratu. Ma rat je odavno završio i na koncu, zar nije bitno tko je kakav čovjek pobogu, a ne što je!?!

I ja sam, eto onda, radi nekog mira u kući malo to sve prekinula. Čuli se jesmo, kad god bi on došao kod svojih vidjeli bi se.. Ali onaj ljubavni dio je bio hajmo reći završen, do evo prije par mjeseci kad smo se opet vidjeli i u razgovoru osvemu shvatili koliko bi bili sretni skupa, koliko se slažemo i koliko se u stvari upotpunjujemo. I opet dolazim do problema zvanog moj otac i eto tu trebam savjet..

Znam da bi on stvarno to napravio, odrekao se mene i zatvorio mi ulazna vrata za sve vijeke vjekova, ali zar nije bitna moja sreća?! Pa to što je muškarac kojeg volim druge vjeroispovijesti nema veze s time kakav je kao čovjek! Pa može mi biti 10 tisuća puta bolji od nekog drugog koji bi me tukao, recimo… Znam da nisam balavica i da imam pravo na svoj život, ali s druge strane odgajana sam tako da se tatina riječ u kući poštuje. Što otac kaže, to je tako! I luda sam jer bi sve dala da se ne moram skrivati, da im mogu normalno kao i za sve drugo reći da imam nekoga, da ga mogu dovest kući. Ali moram birati strane.. Dok recimo njegovima uopće ne smeta što sam ja katolkinja. Njegovi znaju za mene i njemu daju podršku. Najteže mi pada biranje jer znam da ću ipak morati izabrati na koju ću stranu…

Eh sada, suprotstaviti se tati pa birati svoju sreću i svoj život, ili pak ne…

Tekst: čitateljica (ime i prezime poznato urednici)