Draga mala Martina koja tako silno želi odrasti. Nemoj. Znam da misliš kako su odrasli  užasno kul. Kako sve znaju. I kako sve mogu. Martina moja draga, krivo misliš.

„Kad si mića niš je razumeš.

Ne znaš brojit ni ča storit.

Ma kad zrasteš se razumes.

Znaš brojit i se storit.“

Ovo je moja pjesmica iz devedesetneke. SE u ovom tekstu znači SVE. Mića jednako mala, malena. Storit jest napraviti. Sve ostalo i ćorava koka može skužiti.

Kada je ovo remek-djelo svjetske poezije ugledalo svjetlo dana, postalo je hitčina samo takva. U mom razredu. Možda čak i cijeloj školi. Pjesmičak je osvojio je i neke nagrade. Svugdje sam je recititirala. Imala turneje od 1. A do 8. C. I spešal izvedbe za dane škole. Bila je to neka vrsta moje lirske „Hips don laj“.

Najdraže mi je bilo izvoditi je pred odraslima. Jer su se na kraju uvijek od srca nasmijali. Iako nisam shvaćala zašto. I čemu uopće nagrade.  Bila sam uvjerena kako sam napisala nešto toliko pametno i humoristično da ni sama ne razumijem izvrsnost moga remek-djela.

I onda sam odrasla. I shvatila. Smijali su se dječjoj naivnosti. Jer sam bila uvjerena kako ništa ne znam. I kako ću to što ne znam saznati kada narastem. Mala Martina se je stručno zajebala.

Cijelo djetinjstvo ti svi govore da ti je baš to najljepši period. Cijelo djetinjstvo ti misliš da ti svi laganini seruckaju i lažu. Kako može biti najljepši period onaj u kojem ništa ne smiješ? Ne smiješ do prijatelja bez pitanja. Imati svoj novac. Gledati filmove do kasna. Sve filmove iz devedesetih znam samo do pola. Kraj nikada nisam uspjela vidjeti. Jer sam morala ići spavati. Jer je sutra škola. Što je super. Kasnije sam imala jako puno filmova za pogledati ponovno. Do kraja.

Nekada je spavanje bilo kazna svih kazna. Dovoljno je reći da sam pola školskih praznika provela u popodnevnim kaznenim spavancima. Valjda je roditeljima bilo lakše znajući da su moja sranja ograničena na samo jednu sobu. Danas se ne sjećam  kada sam se je zadnji put pošteno naspavala. Život mi se svodi na brojanje sati sna koje ću svaki dan uspjeti sakupiti. Skupljam san kao Pokemone.  Da me sada netko pošalje u „spavanac“ kaznu, ne bih se žalila. Još bih mu i platila za tu uslugu.

Kao mala sam svima objašnjavala kako ću, kada konačno postanem velika žemska, jesti samo ono što ja želim. Samo sir i pršut po cijele dane. Nikakve fažole, maneštre z bobići, ribe sa glavama i očima i slične splačine.  Eto, želja mi se ispunila. Jedem sve što želim. Pod uvjetom da si to mogu priuštiti. I da me to ne napuhne. I da nisam alergična. I da je jednostavno i brzo za skuhati. I da ne userem pola kuhinje. Kada stigne plaća čak i naručujem gotova jela, samo da se maknem iz kuhinje. Mala Martina, toliko da znaš,  kada narasteš  morati ćeš  isplanirati, kupiti, skuhati, pojesti i oprati svoje obroke. Svaki dan. Eh, zajebala si nas obje kada si odlučila odrasti.

Maloj Martini je uvijek falilo soldi. Love. U principu nisam imala svoj novac.  A i onaj sitniš što sam imala bih spizdila na čokolade. Ali imala sam plan. Odrasti ću i postati bogata. Kupiti si  vikendicu u Acapulcu i imati sluškinje. I nitko mi neće šefovati. Ofkors. Odrasla jesam. Bogata nisam. A šefuje mi država, šefuju mi banke, šefuje mi posao. Svi mi šefuju osim mene. Vikendice još nemam. Ali eto, velika sam,  radim, i uživat u tome. U svojoj lovi. Koju nemam. Jer mi je ukradu računi, hrana, krpice i pudraste kremice koje prikrivaju činjenicu da ne spavam. I sav sitniš koji ostane spizdim na čokolade. Kada me uvati PE EM ES. Eko, mala Martina, sada vidiš kako je prekrasno biti velik. Imaš svoju lovu. I možeš kupiti sve što želiš. I kada želiš. Pod uvjetom da su to računi ili hrana.

Mala Martina se je divila odraslima jer mogu ići na posao. Biti samostalni. Odgovorni. Jer imaju odgovore na sva pitanja. Jer smiju, mogu i znaju kuhati, voziti, čistiti. I eto, došlo vrijeme kada sve to MORAM. A nekada sam se po cijele dane dosađivala, brojala aute koji su prolazili po cesti  i čekala da mi počne veliki život. Da sam tada znala kako je brojanje auta na ljetnom povjetarcu pravi život i prava uživancija, ne bih se trudila odrasti i potrčati prema stresu. Prema kuća-poso-kuća dogodovštinama. Eto it ga na, mala Martina, sadak kuhaš, peglaš, čistiš, kosiš travu, pereš auto. Milina. Čak i sama sebi moraš nokte rezati. Ne pika te više mama sa škaricama. Niti ti kosu prejako zategne. Sve sama. Velika. Odrasla. To si htjela? To si i dobila.

Draga mala Martina, da ti samo mogu prišapnuti par stvari u one davne devedesete,  koliko bih te neprotrebnih briga, suza i zabluda oslobodila.

Kao prvo, iako ti uzalud  šapćem –  uvijek jedi ribu. Znam da ti je ona sada užasno bljaki,  ali lijepo te molim, jedi tu ribu. Jednoga dana ćeš studirati i nećeš si moći priuštiti ribu. Jedi je sada, dok  nije uzgojena u studentskoj menzi.

Nemoj se žaliti jer moraš vlastite čarape nositi do košare za rublje. Nije da moraš goniti stoku svako jutro preko brda i dolina. Samo moraš svoje čarapice maknuti iz sobe. I nemoj brundati, mrmljati na nekom čudnom svahili jeziku i imati protestanstske monologe o tome. Samo baci te fakin čarape u košaru. Jako je jednostvavno. Šuti. Jer znaš da nakon tvojih mumlanja slijedi svađa. Pa kazna. I tako na ripit. Jednoga ćeš dana, mala Martina, žaliti za onim vremenima  kada su oprane i složene čarapice  same došetale do  ladica,  a pijati se sami od sebe magično napunili hranom. Takve se magične stvari dešavaju samo pod roditeljskim krovom. Ubrzo će ta magija nestati. Zato uživaj u njoj dok još možeš. I prestani se duriti za svaki drek. I svađati dok nije tvoja zadnja. Naporna si. I jedi tu ribu!

Znam da si sada u fazi gdje na svaki savjet začepiš uši prstima i ponavljaš onu dobru staru  „la la la – ne slušam“ frazu. Misliš da si kul i buntovna. Mala Martina, moram ti priznati  da si mi  sada, 15 godina kasnije, jako iritanta. Da mogu, došla bih natrag u devedesete i prilIjepila ti jednu finu zidarsku flisku. Vjeruj mi, jednoga dana ćeš htjeti čuti sve te savjete. Biti će ti žao što si pokrivala uši. I zato te lijepo molim, mala Martina, ajd, meni za ljubav, probaj pokoji put i poslušati koji savjet na vrijeme, kasnije će nam biti lakše. Iako znam da nećeš. Jer si prava pravcata tovarica.

Draga Martina u pubertetu. Znam da sada misliš kako je život ružan. Kako si ti ružna. Kako te nitko ne shvaća. Nitko ne voli. Znam da te mama i tata živciraju. Jer imaju glupa pravila. Jer su strogi. Jer misle da su oni ko fol neki tvoji šefovi i da ti mogu upravljati životom. Znam da misliš kako nikad nećeš preboljeti svaku kaznu u kojoj si bila. Znam da ti sestre idu na živce.  Jer su još male i ne kuže te. Ali jednoga dana, jako jako brzo, postati ćeš zahvalna na svakoj zabrani. Svakoj kazni. Jednoga dana ćeš biti presretna jer su ti roditelji bili strogi. Jer su imali toliko živaca i snage da s tobom izađu na kraj. A mogli su se prestati truditi davnih dana. Ali nisu.

I znaj Martina, možda te sada seke nerviraju, ali, gle čuda, one će ti postati najbolje prijateljice. Teško da to tvoja ljuta, zbunjena, nemirna i tvrdoglava glava može prihvatiti, ali tako će to biti.

Znam da sada misliš kako je najbitnije biti jako mršava. I ne možeš zamislit život bez šminke. Misliš da ti o tome ovisi život. I da te niti jedan dečko neće htjeti ako nisi savršeno našminkana. Draga Martina, sve ti je to jedan veliki drek. Sada ne možeš izaći iz kuće bez šminke. I to je okej. Mala si. Ali narasti ćeš. I izlaziti svaki dan bez šminke. Jer ćeš shvatiti da ti nije potrebna. I postati lijena skidati te slojeve boje sa sebe. A onaj tvoj špekić na trbuhu? Zbog kojeg si ljuta, zbog kojeg stalno uvlačiš trbuh i ne želiš jesti? Eh, još uvijek ga imaš. Ali nisi zato manje lijepa. I dečki će te jednoga dana svejedno voljeti.  Sa špekom. I bez šminke. Tko bi rekao, zar ne? Ali najprije ćeš ti naučiti voljeti sebe. Strpi se još malo.

Draga mala Martina koja mrzi kućanske poslove. Koja misli da je to kazna svih kazna. Znaj da  ti kod toga nema pomoći. To što te sada roditelji „tjeraju“ čistiti za sobom, kuhati i prati, to nije robija. Nije nešto najgore na svijetu. Ne moraš zato prijetiti da ćeš zvati hrabri telefon. Ionako ti te fore ne pale. Svaki put ti roditelji dofuraju telefon i utipkaju broj. Prokužili su te. Ali, znaj, ima ljudi koji su stvarni robovi, sluge, potlačeni, diskriminirani. Ti samo moraš odnijeti pijate sa stola i baciti prljave čarape u košaru, a ne pored nje. Ti samo moraš oprati suđe. Ne moraš to suđe izrađivati, u nekoj zagušljivoj ilegalnoj tvornici, bez svijetla i hrane. Zato digni dupe, operi to suđe i shvati da je to puno bolje od durenja u sobi.

Draga mala Martina koja tako silno želi odrasti. Nemoj. Znam da misliš kako su odrasli  užasno kul. Kako sve znaju. I kako sve mogu. Martina moja draga, krivo misliš. Te pretpostavke su ti, da ti to onako profesionalno objasnim, pravi pravcati zajeb. Ja sam odrasla. I mogu ti reći da jedino što znam jest da ništa ne znam. I ne furam se na neke fensi filozofske izreke. Tako je kako je. Ništa ne znam, ništa ne mogu i nije mi onoliko zabavno biti velik koliko si ti mislila da će biti. Zato, molim te, nikada nemoj odrasti. Jednim dijelom zauvijek ostani dijete.

Jednim svojim dijelom, draga mala Martina,  ostani zauvijek ono bezbrižno dijete što na ljetnom povjetarcu broji aute koji prolaze i sanja o velikom životu.

I pojedi tu ribu.

„Velika“ Martina iz 2017.

P.S.  i reci ćaći nek OBAVEZNO kupi dionice od nečega što se zove Google.

Teskt: MARTINA KINKELA 

Kontakt: KINKI MONOLOZI