Upijajte sve što vam govore i budite počašćeni što svoje znanje dijele s vama

Pričate li sa starijim ljudima? Ako ne – nakon ovog teksta sigurno hoćete. U razgovoru s njima otkriti ćete puno mudrosti i znanja. Onog životnog – kojeg ne možete nigdje naučiti. Stari ljudi su zakon!

Moja nona ponekada mi zna ići na živce. Priznajem. Mislim kako ona uopće ne kuži današnji ritam i način života. Moj posao od kuće, cjelodnevno trčanje po sastancima, pričanje na mobitel i dok psa vodim pišati, sjedenje satima za kompjuterom buljeći u ekran… To za nju nije posao većigrarija. Ako ne radiš dnevnicu negdje, u nekoj firmi, za plaću, socijalno, staž i čekaš tako penziju – za nju je bez veze. Često se znam dići ujutro prije 7 sati, izvesti psa van, vratiti se u stan, skuhati kavu i ne izlaziti do podne – jer sjedim za kompom i radim. I kada joj se javim u podne – ona misli kako sam se tek tada probudila. Kada nekamo idem, pita me kad se vraćam. Kada me nema cijeli dan – pita me gdje sam bila! Uvijek me pita jesam li jela i što kuham. Njoj su moji odlasci na kave smiješni. Ona ne kuži da su kave – u stvari sastanci. Smije mi se i ljuti se na mene pogotovo kada me vidi u poderanim trapericama. Molim te – odi se doma presvući i daj mi te traperice da ti pokrpam! Bože me sačuvaj! Ne možeš me sramotiti po ulici! Nekada mi to bude simpatično – jer joj ne mogu objasniti da sam iste te traperice kupila baš takve poderane, a nekada – kada mi krene filozofirati jedno te isto, ide mi na živce. Jer nemam baš uvijek vremena slušati njene filozofije koje i ovako nikamo ne vode.

Neki dan me dobrano razljutila. Imam 46 godina. Hvala Bogu pa sam odrasla i samostalna žena, majka djevojke od 24 godine koja je isto počela raditi. Dakle, nismo balavice niti ja niti moja kćer. Nije me bilo cijelo popodne jer sam imala gusti raspored. Sa sastanka na sastanak, mali predah uz ručak, sto i jednu stvar sam obavila prije nego sam došla doma.

A kada sam došla doma udarila je po meni rafalnu paljbu, kao da sam balavica:

„Pa dobro, gdje si ti cijeli jebeni dan? – tako mi je rekla, ljuta ko´ pas. Nema tebe, nema ti kćeri, a ja ne znam gdje ste niti kada ćete se vratiti. Cijeli dan vas nema! Kud se skićete?

„Nona, radila sam.“ – dobacila sam joj u prolazu.

„Šta cijeli dan?! Kakav je to posao, molim te? I sinoć si kasno došla! Gdje si pak sinoć bila?“ –  nisam mogla vjerovati što me pita.

„Bila sam s prijateljicom na piću“ – u šoku i nevjerici što me pita, počela sam joj se opravdavati.

„Mogle ste lijepo čašu vina popiti i doma, a ne zujati okolo!“ – e kad mi je to rekla, pukao mi film. Okrenula sam se i otišla. Ona je još brudnala za mnom.

Navečer sam razgovarala sa frendom. Baš sam mu se pojadala kako s njom u zadnje vrijeme imamo s njom problema – nazovimo to tako. Očekivala sam podršku, no njegova me reakcija baš iznenadila.

„Starica je samo usamljena, zar ne vidiš to? Sama je doma, svi ste okolo, ti radiš po cijele dane.. Njoj to nije normalno! Brine se za tebe jer nemaš reda. Stalno trčiš i stalno vičeš da radiš. E, pa njoj to nije logično da se radi po cijele dane, jer je ona radila drugačije. A kada bi došla doma, bila bi doma. Išla nekamo, družila se. Ljudi su danas izgubili pojam slobodnog vremena i druženja. Samo trče za poslom i obavezama, a kada ne rade, obavljaju druge stvari. I opet trče. Kada si zadnji put s njom sjela i popila kavu? Porazgovarala? Pitala kako je, što je ona radila taj dan!?“ – rekao mi je to i digao živac.

„Nemam vremena s prijateljicama svaki dan piti kavu, a kamoli s bakicom od 87 godina! O čemu bismo nas dvije uopće mogle pričati, osim o tekućim stvarima. Pomognem joj što joj treba, uvijek sam joj tu na raspolaganju.. Što više od toga još mogu napraviti?“

Sporječkali smo se oko toga i završili temu, no meni je ostao oblak iznad glave… Osjećala sam grižnju savjesti. Znala sam da je moj frend u pravu. Znala sam da griješim. Zato sam bila toliko ljuta – na samu sebe. Zapitala sam se kada sam zadnji put za nju odvojila pola sata vremena i porazgovarala s njom? Odavno nisam. Samo protrčim pokraj njenog stana, viknem joj – Ja odoh! I odletim. Posramila sam se. Odlučila sam to promijeniti.

I jedan dan sam je iznenadila. Došla sam ujutro kod nje i  započela priču. Nisam samo protutnjala pokraj njenog stana dok sam vodila psa u šetnju. Ovaj put sam zastala. Popile smo i kavu. Odvojila sam 20-tak minuta svog vremena da s njom provedem u razgovoru. Da, zaista je samo usamljena, a toliko je puna mudrosti i životne škole. Dok sam je slušala što govori primijetila sam onu iskru u oku, zadovoljstvo što sa mnom razgovara. Upijala sam njene riječi. 87 godina je iza nje. Starija je 41 godinu od mene. Skoro pa duplo! Uf, koliko li je samo ispred mene! Miljama! Koliko li je samo mudrija, spretnija, lukavija… Eh, što ti je život. Fakat te nauči svemu.

Svaka godina života nosi jedan god kao titulu mudrosti, znanja i životne škole.

Usporedila sam sebe i djevojku koja je duplo mlađa od mene. Usporedila sam svoja razmišljanja, stavove, ponašanja, znanja i životne mudrosti s mladom djevojkom. Sve je jasno. Nisam morala previše razmišljati… Samo mi je bilo žao što sam s nonom toliko propustila… 🙁

Od toga dana redovno odvojim vrijeme za nju. Raduje je to. Meni ne oduzima ništa posebno vremena, a njoj puno znači. Skužila sam koliko od nje mogu naučiti. Kod nje je sve toliko pojednostavljeno, lakše. Ne komplicira, ne gleda na stvari oko sebe kao što ih ljudi moje dobi gledaju. Njoj je naš način života smiješan. Mlada si još – kaže mi. Naučiti ćeš. I hoću! Već jesam. Upijam od nje kao spužva.

Jednog dana i ja ću biti starica. Jednog dana i ja ću biti bogata znanjem kao i ona. A kada svu mudrost upijem – možda me nitko neće htjeti slušati, kao što niti ja nju nisam. A toliko toga zna.. Toliko nosi u sebi! Toliko životne mudrosti koja se stiče godinama i godinama života.

Razgovarajte sa svojim starima. Obratite pozornost na njihove riječi. Nemojte odmahnuti rukom misleći kako su stari i ne znaju ništa. Varate se. Toliko od njih možemo naučiti. Toliko si muke možemo skratiti primjenjujući njihove savjete u vlastitom životu. Oni su sve to isprobali više puta. Oni su odavno svoje testove položili. Oni jako dobro znaju što je dobro, a što nije. Sve što nam kažu – u dobroj je namjeri, jer nas vole i žele nam najbolje. Zato, kada vam se obrate, pozorno ih saslušajte. Jer znaju. Upijajte sve što vam govore i budite počašćeni što svoja znanja dijele s vama.

Autor: Ivana Grabar

SVE KOLUMNE AUTORICE – OVDJE 

Kontakt: