Savršeni ljudi za savršen svijet

MALO POŠTOVANJA, MOLIM! OVAJ SVIJET NIJE SAMO SVIJET „SAVRŠENIH“

„Mama ti je kurva, a otac alkoholičar“ – vikali su prije nekoliko godina jednoj djevojčici iz siromašne obitelji njezini kolege iz razreda. Iako joj otac nije bio alkoholičar, a mama joj nije bila kurva upravo to je slika naše gadljive stvarnosti kojoj presuđuje vanjština. Izgled. Boje. Oblik nosa. Veličina sisa. Iznošenost hlača. Vožnja u automobilu. Ishabanost kauča. Pametne riječi. Ako „izgled“ ne štima – ne štima ništa. Ako „izgled“ štima – e onda to nikako ne mogu biti: probisvijeti, alkoholičari, narkomani, kurve, prevaranti, kriminalci, licemjeri, zavidni, ljubomorni, škrti, prljavi iznutra, prljavi izvana. Jer, oni nose dobre tenisice, jer oni plaćaju djeci osam aktivnosti u sedmodnevnom tjednu, jer idu na skijanja, jer koriste iphone, jer im nikada nisu isključili struju, jer pomno planiraju broj djece u životu i „ne žive na šalterima“, jer imaju ljupkog životnog partnera, jer njih dvoje zajedno baš djeluju skladno, jer prate trendove, jer kod njih nema – bad hair daya. Jer su njihovi životi baš onakvi kakvi životi trebaju biti po ne znam kojoj zamišljenoj formuli. Životi u kojima nema mjesta krivuljama. Nema mjesta „nesavršenostima“. Savršeni životi. Mo’š mislit’.

Nakon članka o tome, sljedećih dana zabrinula me količina potpunog nedostatka onog osnovnog poštovanja prema Životu, s velikim Ž i to prilikom čitanja komentara na vijest o obitelji u kojoj se rodilo četrnaesto dijete po redu. Salve smijeha, ismijavanja i one iskonske, zle ljutnje na račun te obitelji i djece su samo krenule. Nisu se zaustavljale danima. Kao vulkanska lava. I to zato jer oni bolje znaju koliko je djece moguće i poželjno imati, jer su ljuti što će ta obitelj koristiti socijalnu pomoć, tko zna, vjerojatno su ljuti što socijalna kao takva uopće postoji. Ljuti su što tamo negdje postoje neki siromašni ljudi koje je netko tako – „nepromišljeno“ donio na ovaj savršen svijet pa će ga „prljati“ svojim problemima „običnih“ siromaha. Ljuti su jer se ta majka nije štitila kod sexa, iako je bila dosljednija od mnogih na njenom mjestu, iako je izašla iz naših ufuranih okvira, iako je rodila i stala iza sve i jednog djeteta, iza sve i jednog „širenja nogu“ bez zaštite, oprostite na izrazu, i tako se izložila ovom nemilosrdnom svijetu. Nije bila kukavica, nije bježala po bolnicama jer joj se, eto, „događalo“. Ali u tom slučaju, za razliku od nekih drugih slučajeva, nema opravdanja, nema oprosta, nema razumijevanja na – „dogodilo se“ jedne večeri. Ljuti su jer ta djeca neće uspjeti u životu, neće ići na školske izlete i bit će zato, valjda, nepovratno sjebani i ljudi bez perspektive. E da, ljuti su i zato jer će se stariji brinuti za mlađe, pričuvat će ih ili s njima riješiti domaću zadaću umjesto da – što ja znam – vise po društvenim mrežama, tipkaju po mobitelima i razvaljuju minecraft te tako valjda grade automatski neki sretniji život i bolju budućnost od ovih „uposlenih“ vršnjaka. Za braću i sestre iz mnogoljudne obitelji – nema prilika, nema načina da uspiju, da se tijekom života svojim rukama izdignu iz nečega što mi vidimo kao sivilo. Nema. Oni su – otpisani u startu jer naša djeca imaju prilike koje im mi sami stvaramo, guramo ih u hobije, u škole, na fakultete i samo zato, apsolutno samo zato naša djeca mogu uspjeti.

Što se tiče razmišljanja na ove teme – sva su legitimna. Nije sporno da je krajnja linija ljudske slobode u ovom umjetnom i napucanom hrvatskom društvu – upravo sloboda izražavanja. Ja ju jako poštujem, pogotovo kod sugovornika koji imaju što pametno reći, a da ne misle kao ja, nego upravo suprotno. Nije do toga. Već je do arogancije. Oholosti. Sebeljublja. Zatvorenosti. Na kraju krajeva je i do namjernog bezobrazluka te one neke iskonske ljudske mržnje koju ispoljavamo pritom. Do nedostatka poštovanja prema životima koji se ne uklapaju u slike koje su nam nametnute, koje nam uzimamo kao jedine ispravne i jedine poželjne, koje svaki dan pušimo kao one cigarete najlošije kvalitete.

Reci što imaš, ali reci to s poštovanjem. Živi s poštovanjem. Pronađi ga negdje izgubljenog u sebi tako izgubljenome.

Svi ćemo se zgražati nad onim šikaniranjem „od djece djeci“ po hrvatskim školama ako netko ne nosi najnoviji model tenisica, nema za taj prokleti megamobitel, nosi svoju marendu od kuće, ako je dijete tiho, usamljeno i tužno među svim tim svojim vršnjacima. Pitat ćemo se kako je to moguće?, kakva je to sramota?, zašto se to događa?, itd.

E, pa događa se jer smo i sami takvi. Jer smo u startu opterećeni i ljuti što će neka tamo obitelj živjeti jedva krpajući kraj s krajem, kao da takav život nije vrijedan ovog, jeli, nazovi savršenog svijeta. Jer smo i sami opterećeni, primjerice, prosjacima u kojima možda čuče varalice. Jer smo opterećeni ljudima koji na bilo koji način traže pomoć pa im vadimo dlaku u jajetu tražeći razloge zašto ne pomoći, a pritom uopće ne shvaćajući da i sami nosimo sranja i sranja oko kojih bismo za početak mogli razglabati i opterećivati se njima. Opterećeni smo mjerilima uspjeha koji se svode na diplome, visinu plaće, dobre pozicije, broj djece koji odmah, jeli, otkriva kako ta djeca žive i po čemu su obitelji s manjim brojem djece – bolje, pametnije, razumnije, zdravije, stabilnije obitelji. Napucavat ćemo se nekakvim pop-psihološkim šundovima, boriti se za kojekakva prava – npr. životinja, dijeliti po društvenim mrežama citate i aforizme o pozitivnim mislima ljudi za koje ni ne znamo čime su zaslužili slavu, a u svome životu od toga svega primjenjivati upravo ništa. Odnosno – samo ono što i koliko nama odgovara. Na prvu vijest o majci s 14 komada potomaka sasut ćemo paljbu, postat ćemo zvijeri. Nazubljene, sirove, surove i tvrdoglave – zvijeri za koje više nijedna ta pozitivna misao – ne vrijedi.

A onda ćemo se čuditi otkuda se i kako rađaju nove generacije malih bullyja, malih nasilnika po našim školama. Ma da, oni su isključivo i samo iz siromašnih, mnogoljudnih, nesređenih obitelji. Nema druge. Iz ovih naših ne mogu biti. Jer naše obitelji našoj djeci stvaraju savršena okruženja za rast i razvoj u divne ljude spremne pomoći, zasukati rukave, učiti od drugih, biti otvoreni slabijima, zauzeti se za siromašne i odbačene jednoga dana…Već sada se to vidi. Ironična sam, naravno.

Ma, sve kreće od tog zlog daha s kojim pristupamo životu, zbog tog potpunog gubitka kontrole nad svojim mislima, a onda i (ne)djelima koje puštamo da se nižu kako stižu, bez kulture, bez selekcije, bez smisla tako često i – kao što sam rekla – bez onog osnovnog poštovanja. Baš zbog toga će danas sutra i u razredu našeg djeteta neko dijete kao ono s početka ove priče – patiti više nego što treba. A mi ćemo onda kriviti majke koje su narađale svu tu djecu i oduzele im priliku da se razvijaju u one divne ljude kakve mi odgajamo.

Iskompleksirani smo i kao takvi djelujemo i na našu djecu koja onda samo – djeluju dalje.

I za kraj – jedno je što mi ne volimo težine. Što ne volimo puno brige. Što ne volimo osjećaj bespomoćnosti, neizvjesnosti, boli. Što ne volimo one neke teške životne situacije. Što općenito ne volimo manjkove i manjkavosti. Što ne volimo odrpane cipele na svojim nogama ili što ne volimo kada nam padne kućni Internet. To je jedno i legitimno je.

Drugo je što je sve to i više od toga naprosto – jednakovrijedan dio života. Dio koji pripada ljudima od krvi i mesa kao što smo i sami, ma koji se već sutra može i dogoditi nama samima, dio koji netko iz ovog ili onog razloga treba iznijeti na svojim leđima. Dio koji moramo, baš moramo minimalno poštovati, ako ne i zagrliti kao brata blizanca. I dati mu pusu tješilicu s vremena na vrijeme. Jer – nije mu lako.  A ako od njega već i želimo okrenuti glavu, naprosto jer smo slobodni da to učinimo i tu nema dileme, a onda mu barem nemojmo još dodatno dobaciti i kamen s leđa da ga boli još i više.

Samo malo poštovanja. Ništa više. Neće poštovanje umanjiti naše mišljenje, našu veličinu i all that shit, nema straha. Ali već i samo malo tog poštovanja će pritom znatno promijeniti smjerove.

Nama danas, našoj djeci sutra. Onoj majci ili onoj djevojčici – osigurati dostojanstvo da nastave živjeti svoj jednakovrijedan život ma koliko se on ne uklapao u naše vizije o tome kako jedan život treba izgledati.

Naslov kolumni: KAJIN SVIJET  Autor: ANA-MARIJA VIZINTIN

Ana-Marija Vizintin je rođena u Rijeci, završila je Filozofski fakultet nakon kojeg se godinama bavila novinarstvom i uredništvom u lokalnim medijima. Majka je dvoje djece, koja i dalje voli sve što vole mladi. Ne pristaje na neistine, nepravdu i na neku zamišljenu, izmišljenu udobnost. Voli stvarnost, ljude, vjeruje Bogu prije svega, u vječnoj je potrazi i mijenama koje oplemenjuju njezin život. Griješi. Popravlja.

Pisanje je oduvijek dio njenog života, a nakon što je rodila djecu – teme za pisanje su se naredale da im se ne vidi kraja.