Ti si toliko pun ljubavi, toliko željan dati, toliko želiš da ti se vrati…  Isto ti moram reći da će mene moja grižnja savjesti ubiti ako ovo ostane u meni…

Ja jednostavno nemam snage reći ti to, pa ću napisati. Stvarno se trudim, ne znam koliko mi možeš vjerovati, ali se trudim okrenuti stvari i svoj sklop u glavi, ali duboko u sebi znam da ne ide i da to nije moja istina.
Željela bih da si ti moja prva misao kad se probudim, zadnja kad idem leći, da te želim nenormalno dirati, maziti, ljubit, vodit ljubav s tobom iznova opet i opet….
Željela bih ti dati sve ono sto ti daješ meni, sto osjećaš prema meni … Ali s moje strane osjećam da nije jednako kao s tvoje….
Puno je toga iza nas, priznali smo si sve, radili sve i svašta….
Ti si odlučio napraviti rez, okrenuti sve i ja zaista pokušavam isto još duže nego ti, ali jednostavno kod mene to ne ide tako, tako kako mislim da bi trebalo. I osjećam se užasno loše zbog toga….
Sad ti mogu reći da te izrazito cijenim, volim i poštujem. I upravo zbog toga ne želim ti lagati. Dogodilo mi se, ako ništa nakon svega ovoga, da više NE MOGU lagati te.
Ne mogu biti ovdje, a u sebi znam da želim nešto drugo. Nema riječi kojima bih opisala koliko sam zbog svega toga ljuta na sebe. Znam i imam toliko argumenata koji govore da je moje mjesto tu s tobom, da je to za mene najbolje, najsigurnije, u konačnici zbog djece i svega ostaloga jedino tako može i treba biti. Unatoč tome, ne nalazim se tu u potpunosti. I tako sam ljuta na sebe, tužna, jadna.

Smatram se nenormalno krivom što razaram tuđe živote, što svjesno razaram svoju obitelj, a obitelj bi trebala biti svetinja. Pitam se kakva sam ja to majka, kakva sam žena, kakva sam u konačnici osoba kad mogu raditi tako nešto?! Ne znam, ali znam samo da ovo “ovdje” nisam ja.
Ti jesi. Djeca jesu. Ali ja nisam JA.
Ona prava ja kakva znam da mogu bit.
Oprosti molim te šta ti ovo kažem, ali to je jedina moja istina. To je ono kako se ja osjećam. I smatram da moraš to znati. Zaslužuješ to, sve ostalo bilo bi licemjerno, dvolično i sebično.

Sada znam da te doista poštujem i zato ti moram reći iskreno. Jednostavno moram.

Ti si toliko pun ljubavi, toliko željan dati, toliko želiš da ti se vrati…  Isto ti moram reći da će mene moja grižnja savjesti ubiti ako ovo ostane u meni. Oprosti, ali ne mogu se pretvarati, ne mogu se siliti glumiti ti pa dok si doma da živiš kao prividno sretno, a kad odeš ja živim svoj život….
To ne mogu opet prolaziti, niti želim….
Jednostavno ne mogu, ne želim i jednostavno to nije ispravno. Tek sad vidim koliko je posljedica izašlo iz proteklih 4-5-6 godina, koliko je to bilo krivo…. Užasno krivo sam radila…. Ali sve.
Nisam bila iskrena prema nikom, prema sebi najmanje.

I sad… Sad kad smo kao rekli da ćemo pokušati opet gušim se. Imam osjećaj da ću se vratiti unazad 4 godine, da će se opet dogoditi onaj začarani krug u kojemu za mene nema izlaza. NE! Ne želim više tako živjeti! Ne želim više lagati! Ne želim se više zavaravati.

Zaslužuješ više, zaslužuješ bolje, zaslužuješ iskrenu ljubav, a ja sebe više ne mogu kriviti zašto ti to ja – koja sam tvoja žena, koja sam ti djecu rodila, ne mogu to biti…

Oprosti mi, molim te oprosti. Ako i ne možeš oprostit, ne znam koliko me možeš shvatit. Ali ovo je moja istina i ja se jednostavno osjećam tako. I užasno mi je radi toga, ali ne mogu to više držati u sebi.

• Tekst napisala: Čitateljica (ime i prezime poznato urednici portala)
• Tekst uredila i pripremila: Ivana Grabar
• Kontakt za rubriku PISMA ČITATELJA: marketing@pinkpen.com.hr 
• Foto: Pixabay.com